Od akindžija do doktora nauka
Pripremajući se za pisanje rodoslovlja - geneologije svojih predaka sa očeve i materine strane istraživao sam, naravno u granicama svojih mogućnosti, i porijeklo nekoliko prezimena. Moja saznanja o prezimenima proizlaze iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu ni ne razmišljamo. Međutim,već i površna analiza njihove pojave dovest će nas do vrlo zanimljivih zaključaka. Najprije, njihovo porijeklo ne zadire u neku daleku, mitsku prošlost; ona su uglavnom „novija" pojava i u svakom slučaju su po postanku daleko mlađa od imena. Najsigurniji dokaz tome je činjenica da je jedna velika kategorija prezimena nastala upravo od ličnih imena. Rod Deljkića je starosjedilački u tešanjskom kraju. Najviše ih ima u Tešnju, Zenici i Zavidovićima i svi su u srodstvu. Deljkića rod u Busovači nije u srodstvu sa tešanjskim Deljkićima. Srodnici Deljkića sa Ošljaka - Tešanj su Deljkići iz Dervetne i Bos. Broda koji su tamo živjeli prije rata 1992-1995.godine. Od titule _delije_ , silovitog ratnika dalekog pretka iz Anadolije u Osmanskoj cerevini , do današnjih Deljkića, rađale su se i umirale mnoge generacije potomaka _._ Unuk tog našeg dalekog pretka iz Anadolije izrodi sinove : Saliha, Omera, Mahmuda i Sulejmana koji izrodiše mnogobrojno potomstvo razasuto po cijelom svietu. To su danas usješni privrednici, obrtnici, ekonomisti, pravnici, ljekari, profesori na univerzitetima i doktori drušvenih nauka. Potomci Delkić Alije su bili prvi tešanjski: knjgovesci (D.Alija 1870), fotografi (D. Mustafa 1889.), samouki realizatori prve tešanjske kino prestave 1887.godine.
Prvi Tešnjak koji je istraživao porijeklo prezimena Deljkić bio je Ćazim Deljkić sin Ahmetov ( 1917-1957). Došao je do podataka da porijeklo vode iz Mele Azije - Anadolije koje mu je pružio njegov prijatelj zaposlen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ja sam u svom istraživanju išao nešto dalje i uporište našao u evoluiranju prezimena „Delkić" u današnji oblik „Deljkić" i u Leksikonu Islama Nerkeza Smajlagića - izdanje „Svjetlost" Sarajevo 1990. godine strana 120. Na osnovu svega formirao sam svoje mišljenje da je prezime Delkić, a kasnije Deljkić, izvedeno iz turskog pridjeva „Deli „ (Delly), a koje ima više značenja: junak, junačina; silovit čovjek, zanesenjak u junaštvo, ali i osoba što bezbrižno živi trošeći vrijeme uzalud; u Osmanskoj carevini delije su bile i, pojavljuju se na prelazu iz 15. u 16. stoljeće, a regrutovani su uglavnom iz redova južnoslovenskih naroda i zbog njihova junaštva i silovitosti nazvani su delijama ( junacima); delije su bile i pripadnici jedinica koje su brinule o sigurnosti velikana Turske carevine - vezira, valija, paša i sl. Delkić je zanimljivo prezime iz razloga što je stvoreno od turskog osnova ... I skoro svi oblici od ove osnove, u patronimiji, nastali su od turskog pridjeva što znači; lud, silovit, pomaman... ili od hibridne srpsko -hrvatsko - turske imenice DELIJA koja se u literaturi može pratiti od 16. stoljeća . „Prvi turski vojnici koje je Srbija upoznala bile su akindžije (tur. Akıncı) neredoviti jurišni konjanici u sastavu vojske Osmanskog Carstva koji su djelovali gerilskom taktikom, a bili plaćeni onim što zarobe i zaplijene. U vrijeme rata, akindžije su imale više zadataka; služili su kao prethodnica glavnoj vojsci, imali su zadatak da opsjedaju tvrđave do njenog dolaska, a u toku bitke sprečavali su da napadnutima dođe pomoć... Vremenom njihov je značaj opadao, pa ih je negdje poslije 1526.godine počeo potiskivati novi vojnički red - Ovo ime dobili su, najvjerovatnije, zbog svoje izvanredne smjelosti i hrabrosti ( tur. deli-lud, hrabar, junačan, neustrašiv, danas i umobolan, sumanut, lud za čime). Javljaju se najprije u Bosni, pa u Srbiji kao lična garda pograničnih komandanata, a zatim su se razvili u snažne udarne jedinice - graničare. Regrutovani su iz redova hrabrih islamizovanih stanovnika Bosne, Srbije i Hrvatske. Čuveni bosanski namesnik Gazi Husrev-beg imao je oko deset hiljada , a kasnije su i drugi sandžak-begovi, beglerbegovi i veziri imali svoje delije." _Evo šta je o delijama pisao Francuz Nikola de Nikole :" _Delija, koga je Francuz Nikola de Nikole susreo 1551. godine u Jedrenu (bio je Srbin i hrišćanin „samo se pretvarao kao turčin kada živi sa Turcima po njihovom zakonu") . Na glavi je nosio kapu od pjegave leopardove kože uz koju je bilo I konj mu je, umjesto pokrovcem, bio pokriven kožom jednog koja je prednjim šapama bila pričvršćena na grudima konja,dok su druge dvije visile pozadi, što je sve zajedno trebalo da uplaši neprijatelja".O delijama, njihovom porijeklu, vojničkoj ulozi, izgledu, načinu odijevanja i naoružanju Nikola de Nikole nastavlja i piše: „Delije su pustolovi, kao laki konjenici, kojima je zanat da traže pustolovine i na najopasnijim mjestima, gdje im se pruža i prilika da svojim ratničkim podvizima dokažu svoju hrabrost i junaštvo. Zbog toga oni rado slijede sultanovu vojsku bez ikakve plate kao i akindžije. Ipak se većina od njih hrani i izdržava o trošku paša , beglerbegova i sandžakbegova, jer svaki od njih drži u svojoj pratnji jedan broj najhrabrijih i najsrčanijih delija. Oni se nalaze u predjelima Bosne, Srbije, na granici sa Grčkom , a s druge strane Ugarskom i Austrijom.... ." (Izvor: ."Nicolas de Nicolay, Discours et histoire vÃritable des navigations, pÃrÃgrinations et voyages, faicts en la Turquie, Anvers, 1586. Radovan Samardzic, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika, 1961).
Prvi Tešnjak koji je istraživao porijeklo prezimena Deljkić bio je Ćazim Deljkić sin Ahmetov ( 1917-1957). Došao je do podataka da porijeklo vode iz Mele Azije - Anadolije koje mu je pružio njegov prijatelj zaposlen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ja sam u svom istraživanju išao nešto dalje i uporište našao u evoluiranju prezimena „Delkić" u današnji oblik „Deljkić" i u Leksikonu Islama Nerkeza Smajlagića - izdanje „Svjetlost" Sarajevo 1990. godine strana 120. Na osnovu svega formirao sam svoje mišljenje da je prezime Delkić, a kasnije Deljkić, izvedeno iz turskog pridjeva „Deli „ (Delly), a koje ima više značenja: junak, junačina; silovit čovjek, zanesenjak u junaštvo, ali i osoba što bezbrižno živi trošeći vrijeme uzalud; u Osmanskoj carevini delije su bile i, pojavljuju se na prelazu iz 15. u 16. stoljeće, a regrutovani su uglavnom iz redova južnoslovenskih naroda i zbog njihova junaštva i silovitosti nazvani su delijama ( junacima); delije su bile i pripadnici jedinica koje su brinule o sigurnosti velikana Turske carevine - vezira, valija, paša i sl. Delkić je zanimljivo prezime iz razloga što je stvoreno od turskog osnova ... I skoro svi oblici od ove osnove, u patronimiji, nastali su od turskog pridjeva što znači; lud, silovit, pomaman... ili od hibridne srpsko -hrvatsko - turske imenice DELIJA koja se u literaturi može pratiti od 16. stoljeća . „Prvi turski vojnici koje je Srbija upoznala bile su akindžije (tur. Akıncı) neredoviti jurišni konjanici u sastavu vojske Osmanskog Carstva koji su djelovali gerilskom taktikom, a bili plaćeni onim što zarobe i zaplijene. U vrijeme rata, akindžije su imale više zadataka; služili su kao prethodnica glavnoj vojsci, imali su zadatak da opsjedaju tvrđave do njenog dolaska, a u toku bitke sprečavali su da napadnutima dođe pomoć... Vremenom njihov je značaj opadao, pa ih je negdje poslije 1526.godine počeo potiskivati novi vojnički red - Ovo ime dobili su, najvjerovatnije, zbog svoje izvanredne smjelosti i hrabrosti ( tur. deli-lud, hrabar, junačan, neustrašiv, danas i umobolan, sumanut, lud za čime). Javljaju se najprije u Bosni, pa u Srbiji kao lična garda pograničnih komandanata, a zatim su se razvili u snažne udarne jedinice - graničare. Regrutovani su iz redova hrabrih islamizovanih stanovnika Bosne, Srbije i Hrvatske. Čuveni bosanski namesnik Gazi Husrev-beg imao je oko deset hiljada , a kasnije su i drugi sandžak-begovi, beglerbegovi i veziri imali svoje delije." _Evo šta je o delijama pisao Francuz Nikola de Nikole :" _Delija, koga je Francuz Nikola de Nikole susreo 1551. godine u Jedrenu (bio je Srbin i hrišćanin „samo se pretvarao kao turčin kada živi sa Turcima po njihovom zakonu") . Na glavi je nosio kapu od pjegave leopardove kože uz koju je bilo I konj mu je, umjesto pokrovcem, bio pokriven kožom jednog koja je prednjim šapama bila pričvršćena na grudima konja,dok su druge dvije visile pozadi, što je sve zajedno trebalo da uplaši neprijatelja".O delijama, njihovom porijeklu, vojničkoj ulozi, izgledu, načinu odijevanja i naoružanju Nikola de Nikole nastavlja i piše: „Delije su pustolovi, kao laki konjenici, kojima je zanat da traže pustolovine i na najopasnijim mjestima, gdje im se pruža i prilika da svojim ratničkim podvizima dokažu svoju hrabrost i junaštvo. Zbog toga oni rado slijede sultanovu vojsku bez ikakve plate kao i akindžije. Ipak se većina od njih hrani i izdržava o trošku paša , beglerbegova i sandžakbegova, jer svaki od njih drži u svojoj pratnji jedan broj najhrabrijih i najsrčanijih delija. Oni se nalaze u predjelima Bosne, Srbije, na granici sa Grčkom , a s druge strane Ugarskom i Austrijom.... ." (Izvor: ."Nicolas de Nicolay, Discours et histoire vÃritable des navigations, pÃrÃgrinations et voyages, faicts en la Turquie, Anvers, 1586. Radovan Samardzic, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika, 1961).
Tešanj,2012.godine Subašić S. Hasan
Ni komentarjev:
Objavite komentar